|
16.poglavlje
subota, 19.12.2009.
*Ajme, ajme, ja znam da sam dosadna, ali u Puli pada snijeg i zadržao se i jako sam sretna zbog toga! Nadam se samo da će na rođendanu od prijateljice biti sve kako treba. :D Nadam se da je s vama sve ok i ispričavam se što toliko navaljujem s novim postevime. *shy*
I da, u ponedjeljak imam kolokvij iz photoshopa, pa mi držite fige. :D
Volim vas. :*
P.S. Mislim da slijedeći tjedan možete očekivati isto dva posta, ali sumnjam. Mislim da ću objaviti za Božić jedan. :D
Dva mjeseca kasnije...
Sjedila sam kod kuće, na trosjedu, i gledala televiziju uz upaljeti ventilator. Ljeto je tek počelo, a vručina je bila nepodnošljiva pogotovo jer sam bila trudna. Doktor mi je rekao kako će mi biti toplije nego drugima pošto se moj ogranizam mjenjao, ali da ne smijem stalno biti kraj ventilatora niti ga imati previše blizu pošto bi mi moglo naškoditi, ali jednostavno nisam mogla podnositi toplinu, pa je uvijek stajao malo dalje od mene. Trbuh mi je već došao velik pošto sam u petom mjesecu trudnoće. Doktori su rekli kako dobro podnosim trudnoću i kako, za sada, sve ide normalnim tokom i da se nadaju da će se tako i dalje nastaviti, a nadala sam se i ja. Bila sam presretna što sam ostala trudna i bilo mi je pomalo žao što me Summer, roditelji i sestra nikada neće moći vidjeti u majčinskom izdanju, ali nisam previše razmišljala o tome. Trebala sam razmišljati samo o lijepim stvarima.
Iznenada su se ulazna vrata otvorila, pa sam se dignula sa trosjeda i izašla iz dnevnog boravka. Ugledala sam Amber kako maše nekome i zatvara vrata.
„Kako je bilo?“ –upitala sam je.
„Odlično!“ –odgovorila mi je.
„Samo odlično?! Zašto mi ne ispričaš detalje?“
„Ma bilo nam je super. Cijeli smo dan bile u moru, trčale, uživale...“
„Lijepo si se ti provela!“ –nasmiješila sam joj se, a ona mi je klimnula glavom. „Idi se istuširati. Što bi htjela za večeru?“
„Ništa! Sarahina nas je mama odvela na palačinke!“ –odgovorila mi je penjajući se stepenicama prema katu.
„Dobro!“ –rekla sam i ušla u dnevni boravak nasmiješivši se.
Bilo je lijepo vidjeti kako je Amber obična djevojčica već pet godina i pol, otkad se Paxton pojavio u našim životima. Sada je bila vesela, vedra, uvijek nasmiješena, stalno se družila s prijateljicama i uživala je u ljetnim praznicima. Osjećala sam se jako sretnom zbog toga pošto nitko više nije spominjao njene roditelje, pa je lakše mogla prebroditi šok kojeg je doživjela u ranom djetinjstvu. Odmahnula sam glavom pošto nisam htjela razmišljati o tome jer bi me moglo baciti u depresiju, a to nisam željela. Nastavila sam gledati film kojeg sam počela prije nego me Amber prekinula svojim dolaskom. Nije bilo previše kasno, a ja sam morala preživjeti još nekoliko sati dosade bez Paxtona pošto je radio popodnevnu smjenu.
Zazvonio je telefon, pa sam podignula slušalicu i javila se.
„Hej, Gia!“ –javio mi se veseli Calebov glas.
„O, bok, Caleb!“ –uzvratila sam nasmiješeno. „Što se radi?“
„Evo, dosađujem se. Ti?“
„Isto, a i gledam televiziju, pa se nadam da će mi vrijeme brže proći!“
„Mislio sam da se nađemo na piću, ako si ti za!“
„Naravno. Kad i gdje?“
„Ne znam. Kad tebi paše?“
„Može za pola sata?“
„Može. U uobićajenom kafiću?“
„Naravno. Idem se spremati, pa se vidimo uskoro!“
„Dobro! Vidimo se i pazi kako voziš!“
Nasmiješila sam mu se, pozdravila ga i spustila slušalicu, a zatim sam izašla iz dnevnog boravka i popela se stepenicama do svoje sobe. Pošto mi je trbuh već bio velik, morala sam oblačiti široku odjeću koja ga ne bi stiskala. Na svu sreću, postojale su trgovine za trudnice, pa mi je ormar bio skoro pun.
***
Kad sam parkirala auto, izašla sam iz automobila, a Amber me slijedila. Pričekale smo da nekoliko automobila prođe, pa smo požurile pješaćkim prijelazom kako bismo stigle na drugu stranu ceste gdje se nalazio kafić u kojemu se moje društvo skoro svaki dan nalazilo.
Grad je bio pun ljudi i voljela sam ljeto zbog toga što je sve bilo življe unatoč tome što su vručine znale biti često nepodnošljive, ali na svu sreću, one je večeri bilo lijepo pošto je puhao lagani vjetar.
Pogledala sam prema terasi kad sam došla do kafića, a onda sam primjetila Caleba u daljini kako se igra s Jilly. Nasmiješila sam se i krenula prema njima zajedno s Amber jedva čekajući da malo popričam s njim.
„Evo mene!“ –poljubila sam ga u obraz i sjela preko puta njega. „Puno si me čekao?“
„Desetak minuta.“ –odgovorio je. „Namjerno sam došao prije pošto sam pretpostavio da bi terasa mogla biti puna!“
„Pametno.“
„I, Amber, kako si pocrtnila!“ –pogledao je u nju.
„Bila sam vani do malo prije!“ –odgovorila je ponosno.
„I kako je bilo?“
„Odlično! Jela sam puno dobrih sladoleda, kupala se cijelo vrijeme i palačinke sam isto jela!“
„Palačinke?! Čini se da imaš velike sličnosti sa tetom koja bi ih najrađe i sada pojela!“
„Kad smo već kod slatkiša...“ –nadodala sam. „Jeste li za tiramisu?“
„Da!“ –Jilly i Amber su veselo uzviknule, a ja sam im se nasmiješila.
„Ja neću, ali idem vam naručiti!“ –rekao je Caleb osmijehom na licu.
Klimnula sam glavom i onda pogledala u Jilly koja se igrala s barbikom. Nasmiješila sam se. Bila je preslatka, ali vidjela sam promjene na njoj. Promjetila sam da je povučenija i da skoro pa nikada ni ne priča. Vjerojatno je osjećala veliku nostalgiju za Summer kao što je i Amber osjećala. Uzdahnula sam i nadala se da će uskoro biti ponovno ona stara koja će mi se stalno smješkati i veseliti. Okrenula sam se onda prema Amber i nasmiješila se. Bila sam presretna što je moja nečakinja sada bila obična djevojčica.
„Evo me! Donijest će ih za nekoliko minuta!“ –Caleb se pojavio preko puta mene.
„Na svu sreću, odabrali smo kafić u kojem imaju i sladolede i razne kolače!“ –nasmiješila sam se.
„Da jer mislim da bi inače morao trčati do slastičarnice negdje daleko, daleko da ti kupim.“
„Nije istina! Preživjela bih bez slatkiša!“
„Ne pričaj gluposti, Gia! Summer je isto tako ludila dok je bila trudna, pa bi joj svašta morao kupovati!“
„Jadni vi dečki s nama ženama!“ –zahihotala sam se.
„Da, ali vi to ne shvaćate!“ –namignuo mi je. „Paxton radi noćnu?“
„Ne. Popodne! Oko dvanaest bi trebao biti doma!“ –odgovorila sam mu.
„Aha.“ –klimnuo je glavom, a onda se nasmiješio. „I kako ti se Bianca čini?“
„Ma... ona mi je ok cura!“
„Samo ok? Ne ludiš jer su njih dvoje dosta zajedno!“
„Za sada ne jer mislim da nema potrebe, a i curu niti ne poznajem previše!“
„Mislim da uopće nema potrebe da se zabrinjavaš! Pax te voli i to se dobro vidi!“
Klimnula sam glavom i uzvratila mu osmijeh pošto sam znala da govori istinu i da se stvarno ne bi trebala zabrinjavati bez veze.
***
Telefon me probudio iz sna. Pogledala sam na digitalni sat i tri je ujutro već bilo, a kad sam pogledala kraj sebe primjetila sam da Paxtona nema. Telefon je i dalje zvonio, pa sam se dignula sa kreveta i izašla iz sobe. Oprezno, ali ubrzanim korakom, spustila sam se niz stepenice pošto telefon jednostavno nije prestajao zvoniti. Netko je uporno želio da se javim dok je meni srce ubrzano kucalo. Upalila sam svijetlo u dnevnom boravku pošto sam primjetila kako mi telefon svijetluca na stolu. Podignula sam ga i javila se.
„Halo?“ –upitala sam dok mi je glas drhtao od straha pošto sam gledala u zidni sat.
„Žao mi je što te zovem tako kasno, Gia!“ –čula sam nepoznati ženski glas.
„Tko je to?!“
„Bianca.“
„Bianca?!“ –šokirala sam se. „Što se dogodilo?!“
„Paxton bi me ubio da zna da te zovem, ali...“ –uzdahnula je.
„Što se dogodilo?! Bianca, zahtjevam da mi kažeš što se dogodilo!“
„Smiri se, ok?!“
„Bianca, kaži!!!“
„Paxton je u bolnici!“
„Što mu se dogodilo?!“ –viknula sam preplašeno.
„Ispričat ću ti, ali moraš se smiriti!“ –nastavila je mirno.
„Dolazim odmah!“
„Ne, Gia, ne!“
Nisam joj dopustila da mi išta drugo kaže jer sam spustila slušalicu, istrčala u hodnik i uzela ključeva automobila, te torbicu koja je bila obješena na vješalicu. Na svu sreću, unutra sam ostavila mobitel pošto sam smatrala kako nema potrebe da ga nosim do sobe. Izvadila sam ga dok sam drugom rukom otključavala automobil, te utipkala Calebov broj.
„Halo?!“ –javio mi se pospano.
„Caleb, možeš doći pričuvati Amber, molim te?!“ –upitala sam ga dok sam automobilom već izlazila iz dvorišta.
„Zašto?! Što se dogodilo?! Zašto si tako preplašena?!“ –kao da se iznenada probudio.
„Pax je u bolnici. Ne znam što mu je, ali Bianca mi je sada javila!“
„Joj, javi mi da li je dobro!“
„Hoću, samo požuri do mene da se Amber ne preplaši ako se probudi preko noći i bude sama!“
„U redu, u redu!“
Spustila sam mobitel i bacila na suvozačevo sjedalo, te živčano prazila kuda sam vozila. Morala sam paziti kako vozim pošto sam bila preplašena i živčana istovremeno.
***
Parkirala sam auto na parkiralište ogromne i jedine bolnice koja je postojala u našem gradu. Istrčala sam iz njega i potrčala prema ulazu pošto sam što prije trebala provjeriti kako je moj Paxton i da li mu je dobro. Drhtala sam od straha dok mi je srce ubrzano kucalo kad sam prilazila recepciji na kojoj je jedna od medicinski sestara, kojih sam poznavala(svi mi – policajci, vatrogasci i medicinari smo se otprilike poznavali).
„Jesmine, gdje je Paxton?“ –upitala sam ja, a one je podignula pogled prema meni.
„Prvi kat, lijevo!“ –pokazala mi je.
Klimnula sam glavom i ubrzano nastavila prema stepeništu pošto nisam imala volje pričekati lift i vidjela sam koliko ga je njih čekalo. Nisam htjela gubiti vrijeme, pa sam žurila oprezno stepenicama jer nisam htjela napraviti nešto sama sebi. Kad sam stigla napokon na prvi kat, pogledala sam u lijevi hodnik i ugledala Biancu koja je hodala gore – dolje dok je u ruci držala šalicu. Pretpostavljala sam da pije kavu.
„Bianca!“ –požurila sam prema njoj.
„Gia!“ –pogledala je u mene. „K vragu, Gia?! Nazvala sam te nekoliko puta! Zašto si došla?!“
„Moj je muž ovdje!“
„Znam, ali ne znaš što će mi napraviti kada izađe iz ove sobe!“ –uzdahnula je.
„Što se dogodilo?!“ –upitala sam je.
„Krenuli smo prema postaji kad su nam najavili da se dogodila pucnjava!“ –progovorila je, te ponovno uzdahnula. „Išli smo na ono mjesto i... izašli smo! Sve se zbilo tako brzo. Čula sam pucanj i vidjela Paxtona na podu, a klinci su pobjegli! Nisam ih uspjela vidjeti!“
„Kako je Paxton?!“ –viknula sam šokirano dok su mi suze bile u očima.
„Samo ga je metak okrznuo, ali ondje je već neko vrijeme!“ –pokazala mi je prema vratima.
Odmahnula sam glavom i krenula prema njima, a tada su se polako otvorila.
„Hvala, doktore!“ –čula sam Paxtonov glas, a onda je nasmiješeno izašao.
Osmijeh mu je nestao s lica kad me ugledao, a onda je pogledao iza sebe, pa ponovno u mene. Približila sam mu se i snažno ga zagrlila zajecajući. Osjetila sam veliko olakšanje kad sam ga vidjela živog i zdravog. Zagrlio je i on mene.
„Vidiš zbog čega sam ti rekao da ju ne zoveš?!“ –čula sam njegov glas.
Podignula sam pogled. Primjetila sam da je ljut na nju, a kad sam se okrenula, Bianca je gledala u pod.
„Nemoj se izderavati na nju!“ –namrgođeno sam ga udarila po prsima, a on me zbunjeno pogledao. „Zar misliš da se ne bi šokirala da vidim kako te nema?! Znaš li ti koliko je sati, ha?! Tri je odavno prošlo! Zamisli da sam se probudila usred noći i vidjela da te nema?! Umrla sam od straha, znaš?!“
„Znam, ali nisam te htio zabrinjavati!“
„I pokušala sam ju zaustaviti, ali očito je tvrdgolavija nego što sam mislila!“ –nadodala je.
„To ti je moja žena!“ –nadodao je nasmiješeno. „Idemo doma!“
Klimnula sam glavom, a on me uhvatio za ruku.
„Bianca, odbacit ćemo i tebe!“ –pogledao je u nju.
„Dobro!“ –slegnula je ramenima.
Bila sam presretna što Paxtonu nije bilo ništa.
| 14:47 |
Komentari (20) |
On/Off |
Print |
# |
|
