|
14.poglavlje
subota, 01.08.2009.
Stavljam ga samo jer mi je jučer bila odlična večer. Najbolja do sad!
Veselo sam hodala po kući. Osjećala sam se ponovno kao prije jer više nisam razmišljala o njemu. Doista sam se trudila i pomagalo je pošto sam slobodno vrijeme, nakon posla ili prije njega, provodila s Amber, a ona je bila nešto najbolje što mi se u životu moglo desiti. Zabavljala sam se i ugodno se osjećala s njom pošto nisam previše mogla biti sa Summer sad kad se udala.
Netko je pozvonio na vrata pa sam ih potrčala otvoriti. Na ulazu je stajala Cinthia.
„Hvala puno što ste došli.“ –rekla sam osmijehom i širom otvorila vrata. „Uđite!“
„Ma nema problema, Gia.“ –zakoračila je u kuću. „Sada kada radiš se netko mora brinuti o njoj, a mislim da sam ja najbolja koja to može raditi!“
„Istina. Najviše vas voli!“
„I mora me voljeti. Znam da sam najbolja!“
„Naravno da jeste.“ –nasmiješila sam se.
Ostala sam još neko vrijeme s njima. Pričala sam s gospođom Cinthiom. Bila je jako dobra žena koja mi je uvijek davala savijete kad sam ih trebala, koja mi je oduvijek pomagala i bila sam joj jako zahvalna i sretna što sam ju poznavala.
Nakon nekog vremena pozdravila sam ih. Morala sam na posao, a nisam smjela kasniti. Uzela sam torbicu i jaknicu, pošto je vani počinjalo hladnije vrijeme. Otvorila sam vrata i još jednom pozdravila ukućane, te izašla iz kuće. Spustila sam se niz stepenice i otključala vrata svog predivnog crnog Audia A1. Sjela sam na vozačevo mjesto, upalila motor, stavila radio da svira i izašla iz dvorišta.
Parkirala sam se na parkiralište ispred policijske uprave gdje je bilo podosta automobila mojih kolega. Zaključala sam vrata i laganim korakom krenula prema ulazu. Obožavala sam raditi u upravi pošto sam ondje upoznala puno novih prijatelja s kojima bi izlazila kad Summer nije mogla, pa mi društvo nije previše nedostajalo.
Popela sam se stepenicama, s osmijehom na licu. Uvijek sam se voljela vraćati na posao, ma koliko god bilo naporno dan prije. Pozdravljala sam veselo i osmijehom svoje kolege, te sam nastavila prema liftu pošto se moj ured nalazio na drugom katu. Svi su bili jako dobro raspoloženi ondje. Nitko se nije svađao, pravio problema, od zaposlenika, naravno, jer smo imali previše posla s kriminalcima koji su se izderavali po uredima. Pritisnula sam gumb, kako bi pozvala lift na prizemlje, i vrata su se nakon nekoliko sekundi otvorila. Začudo, bio je prazan, a inače je puno osoba ili ulazilo, izlazilo ili čekalo da stignu na svoj kat. Slegnula sam ramenima i ušla u njega. Pritisnula sam broj 2, a onda se lift napunio kad sam stigla na prvi kat toliko da sam jedva mogla disati u onom trenutku i čekala sam da se vrata napokon otvore.
Jedva sam se izvukla iz onog kaosa kad su se vrata otvorila na moj kat, pa sam se zbunjeno okrenula prema liftu i gledala ljude kako se i dalje guraju. Uzdahnula sam i odmahula glavom. Naučila sam kako ću slijedeći put otići pješke jer ću se inače ugušiti ili će me ubiti.
„Gia, živa si?“ –uzvratila je Julia Keten.
Ona je bila prva djevojka koja mi je prišla kad sam došla na posao. Imala je malo kraću valovitiju kosu od mene, do ramena. Prekrasne velike kesenaste oči i bila je niža od mene za glavu. Preslatka, rumena cura starija sedam godina od mene, ali ponašala se kao da je puno mlađa i to mi se jako sviđalo kod nje. Iako je bila u braku već dvije ili tri godine, trenutno se ne mogu sjetiti, imala je potpunu slobodu i ponekad mi se činilo kao da je nemoguće da tako simpatična, otvorena i slobodna osoba može biti u braku.
„Jedva!“ –odgovorila sam.
„Još se nisi navikla na gužvu?“ –upitala me osmijehom.
„Očito nisam, ali sada ZNAM da trebam pješke slijedeći put.“ –uzvratila sam.
„Dobro došla u naš svijet!“ –nacerila mi se. „Vidim da si danas veselija?“
„Vesela sam već tjedan dana i sretna sam zbog toga!“
„Napokon, Gia, napokon! Imam osjećaj kako ona cura nisi bila ti, pa sam užasno sretna što te vidim ovakvu!“
„Zbilja se vidjelo da nisam ja?“
„Ma daj, Gia. Cijela zgrada je mogla vidjeti kako se praviš da si sretna! Ne znam što ti se dogodilo, ali sretna sam da te netko ponovno vratio u normalu!“
„Imam odlične prijatelje, tj. prijateljicu koja me prosvijetlila!“
„E, pa morat ćeš me upoznati s njom. Želim saznati tko je djevojka koja te ponovno vratila u optimistično raspoloženje!“
„Gomez!“ –viknuo je muški glas.
Okrenula sam se. Na vratima direktorovog ureda je stajao moj šef, Carlo Bulti. Iako je imao tridesetak godina, već je bio šef velikog djela policijske uprave. Ima puno veza, pa se snašao. Bio je visoki plavokosi dečko, tamnih očiju. Bio je, također, dosta razvijen. Puno policajaca je bilo razvijeno pošto su morali odlaziti u teretanu.
Pogledala sam u Juliu, ali ona mi je samo slegnula ramenima pošto je i ona bila začuđena poput mene. Pozdravila sam ju i krenula prema njegovom uredu. Zatvorila sam vrata, a on je sjedio za svojim radnim stolom.
„Ne brini se. Ništa strašno se nije dogodilo.“ –nasmiješio mi se. „Sjedni!“
Poslušala sam ga.
„Sjećaš li se da sam ti rekao kako ćeš dobiti partnera nakon mjesec dana rada?“ –upitao me, a ja sam klimnula glavom. „E, pa, danas ćeš ga napokon dobiti!“
„Opa!“ –nasmiješila sam se. „Tko je to?“
„Pozovite mi ga!“ –Carlo je pritisnuo gumbić. „Sad ćeš otrkiti!“
Nasmiješila sam mu se, a vrata su se onda otvorila. Okrenula sam se i doživjela šok. Na vratima je stajao ni manje ni više, Paxton Emett. Nisam mogla vjerovati da sam ga vidjela ispred sebe, da sam gledala u njega. Počela sam drhtati. U meni su se ponovno pojavili osjećaji koje sam osjećala prema njemu kad sam ga prvi put vidjela, a mislila sam da su napokon nestali, da sam ih se riješila. Primjetila sam da je i on šokiran, začuđen poput mene, pa sam spustila pogled. Šutila sam. Nisam mogla izgovoriti ni riječ više. Odmahnula sam glavom i pogledala u Carla.
„Šalite se, jelda?“ –upitala sam ga.
„U vezi čega?“ –zbunjeno me pogledao.
„U vezi njega!“ –pokazala sam prstom prema Paxtonu, ali nisam ga željela ni pogledati.
„Ne.“ –odgovorio je. „Paxton Emett je tvoj partner. Iskusniji od tebe je i pomoći će ti!“
„NE!“ –dignula sam se sa stolice drhtajući. „Molim vas, ne! Promjenite mi partnera!“
„Zašto?“ –upitao me.
„Nije bitno, samo mi ga promjenite.“ –izašla sam iz ureda.
Sudarila sam se s Paxtonom i pogledi su nam se susreli. Spustila sam pogled te požurila korak prema svojem radnom stolu. Dignula sam torbicu i krenula prema izlazu.
„Gia, što se dogodilo?“ –Julia me zaustavila. „Odlaziš?“
„Vidimo se kasnije. Moram... moram se smiriti!“ –udaljila sam se od nje.
Spustila sam se niz stepenice, što sam brže mogla. Morala sam se udaljiti, morala sam otići odande. Nisam mogla vjerovati da se Paxton pojavio u mom uredu, da bi trebao postati moj partner. Ne želim to... nikako. Ne sada kad sam ga počela zaboravljati.
„Stani!“ –Paxton me iznenada uhvatio za ruku.
„Pusti me!“ –odgurnula sam ga.
„Ne možeš se ponašati ovako samo zbog onoga što se dogodilo među nama!“ –nastavljao je hodati za mnom.
„Mogu i hoću!“ –rekla sam odlučno.
„Gia, nisi mi dopustila ni da ti objasnim kako stvari zapravo stoje!“
„Rekao si mi dobro da si me iskoristio. Ne želim čuti više o tebi, jasno?!“
Potrčala sam niz stepenice. Znala sam da me ne prati pošto nisam čula korake iza sebe. Morala sam otići što prije, udaljiti se od njega. Suze su mi počele kliziti niz lice. Trebala sam se smiriti, ali nisam mogla jer mi jednostavno nije ulazilo u glavu da se on ponovno mješa u moj život.
| 08:16 |
Komentari (13) |
On/Off |
Print |
# |
|
