|
4.poglavlje
srijeda, 01.07.2009.
Zašto ne staviti novi post kad smo 1.7.?XD (danas sam tako darežljiva!!!) Ma objavila sam novi post jer više nisam često na kompjuteru. Idem na more, vani, pa i manje poglavlja na dan pišem svoju novu knjigu. Grrrr! Užasno se živciram zbog toga, ali eto... Znajte da vam pišem punom parom, a ideje švrljaju jedna za drugom, pa ćete imati što čitati!
Slijedeći nastavak slijedeći tjedan!
Have fun=*
Dok je Caleb čitao časopis o košarci, Summer i ja smo razgovarale o tome kako ćemo se lijepo zabaviti, kako ćemo preuređivati prostorije, odlaziti na more i uživati dok smo se vozili prema Piler otoku. Nas dvije smo bile jako uzbuđene pošto smo se mjesecima dogovarale kakve bi prostorije trebale izgledati i svaki dan smo gledale na internetu ponude koje su davali.
„ ...i obavezno latice po podu kad budem hodala!“ –nadodala je Summer nakon našeg polasatnog hodanja.
„Naravno da će biti tako! Osobno ću se angažirati da srede pod!“ –rekla sam. „Mora biti sve savršeno!“
„I bit' će! Znam ja to jako, jako dobro!“
„Hoćete li prestati pričati o tome?“ –pogledao nas je Caleb zbunjeno. „Nije da mi smeta, nego svi putnici već znaju gdje će 'ko sjediti, kakve će biti stolice, kuda će odlaziti kamere i fotoaparati, koja će biti prva pjesma na kojoj ćemo plesati... Mislim da ih to ne zanima!“
„Ma šuti!“ –proderale smo se na njega.
Caleb nas je zbunjeno i šokirano pogledao, odmahnuo je glavom i spustio pogled na košarkiški magazin kojeg je prelistao već deset puta pošto mi, doista, nismo pričale o ničem drugom osim o vječnanju. Okrenule smo se jedna prema drugoj, nasmiješile se i ovaj put smo promjenile temu kako nas nitko više nebi morao trpiti.
„Dragi, putnici. Priča vam kapetan ovog aviona!“ –oglasilo se avionom. „Za pet minuta slijećemo. Nadam se da vam je let bio ugodan! Ugodnu zabavu vam želimo!“
„Ajoj... već dolazimo?!“ –Summer je gledala oko sebe.
„Da.“ –Caleb ju je pogledao krajičkom oka.
„O, Bože!“
„Što je?!“
„Hvata me trema!“
„Zbog čega?!“
„Što ako ništa ne bude kako smo planirali?! Što ako ne bude lijepo vrijeme?!“
„Smiri se!“ –prekinuo ju je, stavivši joj ruke na ramena. „Smiri se...“
„Ne mogu se smiriti!“ –proderala se.
„Što joj je?“ –zbunjeno me pogledao Caleb.
„Očito je hvata trema prije vjenčanja.“ –tiho sam mu odgovorila. „Kažu da se to dešava svakoj ženi!“
„Ne hvata me panika!“ –odmahnula je glavom. „Samo želim da sve bude savršeno!“
„Bit' će savršeno, Summer.“ –uzvratio je nježnim glasnom Caleb.
„Obećaješ?“
„Obećajem!“ –nasmiješio joj se i krajičkom oka me pogledao. „Pobrinut ćeš se da ne dobije još koji takav napadaj?“
„Naravno!“ –namignula sam mu.
Predpostavljala sam koliko je Summer sada uzbuđena zbog svega i da ju hvata panika pošto ju je strah da nešto nebi ispalo kako je planirala, pa ću zbog toga svaki dan morati pregledavati po pedeset puta s njom sve kako bi se uvjerila da je sve kako treba.
Avion se zaustavio, putnici su počeli izlaziti iz njega osmijehom na licu, a največi osmijeh su imali Caleb i Summer. Radovali su se vjenčanju, kao svaka normalna osoba, pa su zbog toga željeli pokazati svima koliko su sretni što im se približava najljepši dan u životu.
Po nas je došao taksi, iako otok nije bio prevelik, ali aerodrom je bio dovoljno udaljen od hotela, pa zbog toga nismo mogli ići pješice. Promatrala sam krajolik sa suvozačevog sjedala, pošto su mladenci sjedili na stražnjem i nisam im htjela smetati. Nalazila sam se na prekrasnom otoku gdje su ljudi, predpostavljam, najviše turisti, hodali zelenim livadama osmijehom na licu. Bilo je puno monumenata i prekrasnih velikih fontana. Znala sam da ću ondje dolaziti šetati kad budem imala mira i kad budem trebala pustiti Caleba i Summer same. Sunce je osvijetljavao cijeli otok, pa je sve izgledalo puno ljepše, veselije, a htjela sam se malo odmoriti od svega što mi se desilo prije dva mjeseca, pa sam znala da ću se ondje napokon odmoriti. Pogledala sam na vozačevu stranu i ugledala beskonačno modro more, pa mi se osmijeh odmah pojavio na lice. Morala sam se malo prošetati ondje što prije, a čak i danas, ako budem imala priliku.
Taskist se zaustavio ispred velikog hotela, kojeg sam promatrala široko otvorenih očiju. Nisam mogla vjerovati da su Caleb i Summer imali toliko novaca da su si mogli prijuštiti onakav luksuzni hotel. Nikada mi se nisu hvalili novcem, ali predpostavila sam da ugovor, koji je Caleb potpisao za NBA, donosi puno više novaca nego što sam mogla i zamisliti.
Primjetila sam kako su me njih dvoje čekali već na ulazu, pa sam odmahnula glavom, pozdravila vozača i zahvalila mu se, nakon čega sam izašla iz auta i otišla kod njih.
„Zamislila si se?“ –upitala je Summer ulazeći u hotel.
„Jesam.“ –klimnula sam glavom. „Nisam baš mogla vjerovati da ćemo doći ovdje.“
„Zašto?“ –upitao me Caleb.
„Pa... nisam znala da imate toliko novca!“
„NBA sponzorira.“ –nadodala mi je Summer.
„Pretpostavljala sam!“ –uzvratila sam.
„Idem vam po ključeve. Čekajte me ovdje!“ –Caleb je spustio torbu kraj nas i požurio je prema recepciji.
Summer se okrenula prema meni velikim osmijehom na licu. Mogla sam dobro vidjeti koliko je vesela, sretna, a onda sam joj se i ja nasmiješila pošto me veselila njena srreća. Snažno sam ju zagrlila, kao i ona mene, te smo počele pričati o raznim stvarima, kao i inače. Smijale smo se, uživale i zabavljale sve dok mi pogled nije pobjegao prema dečku s kojim je Calab veselo pričao. Dečko s kojim je pričao je bio viši za glavu od njega, imao je pojačane mišiće na rukama, a kosu svega centimetar dužine. Pogledala sam ga od glave do pete i ostala otvorenih ustiju jer je dečko bio stvarno... zgodan i doista dugo nisam vidjela onako zgodnog dečka. Totalno sam se isključila iz stvarnog svijeta i prestala slušati o čemu mi Summer priča jer su mi misli bile zaokupljene razmišljanjem o njemu i njegovom predivnom osmijehu.
„Gia!“ –Summer me potresla. „Slušaš li me ti uopče?“
„Znaš možda tko je onaj dečko?“ –upitala sam ne skidajući pogled s njega.
„Znam.“
„Tko?“
„Paxton!“
„TKO?!“ –proderala sam se šokirano i toliko jako da su se ljudi okretali prema meni. „Molim?! Paxton?“
Snizila sam ton pošto mi je bilo pomalo neugodno što su me svi zbunjeno gledali i morali slušati moj šok.
„Da, Paxton!“ –nasmiješila se Summer.
„Nemoguće...“ –odmahnula sam glavom.
„Zašto?“
„Paxton kojeg sam ja upoznala prije pet godina nije takav!“
„Upravo tako, Gia. Upoznala si ga prije pet godina, ali ljudi se mjenjaju znaš!“
„Ma nemoguće... On je bio kreten, debil, ružan mršavko, ali sada je...“
„Komad?“
„Upravo tako!“ –rekla sam joj šokirano. „Ne mogu vjerovati kako se proširio!“
„Pa valjda znaš kako muče dečke u policijskoj akademiji!“ –Summer se okrenula prema njemu. „Stvarno je zgodan, jelda?“
„Da, ali čisto sumnjam da je promjenio svoj glupi retardirani karakter!“ –prekrižila sam ruke na prsa.
Koliko god je bio komad i to nisam mogla sakriti, a niti nisam prestajala buljiti u njega, nisam mogla ne razmišljati o onom dečku kojeg sam ja poznavala i koji me nije podnosio, kao niti ja njega.
| 19:33 |
Komentari (7) |
On/Off |
Print |
# |
|
